Kako da znate da li je vašem djetetu potrebna psihoterapija?

Normalno je da se djeca tokom odrastanja susreću sa različitim poteškoćama. Kod kuće su to problemi koji se odnose na usvajanje higijenskih navika, odlaska na spavanje ili pisanje zadaće. U svom nastojanju da razviju lični identitet i odnose sa drugima nailaze na probleme sa roditeljima i vršnjacima te učiteljima koji im postavljaju zahtjeve oko učenja i očekivanog ponašanja u školi. S obzirom da se dijete susreće sa novim situacijama, zahtjevima i očekivanjima, normalno je da doživljava emotivne krize koje karakterišu osjećanja poput tuge, straha i ljutnje. Ove reakcije uglavnom budu kratkotrajne, ne utičući značajno na djetetov život. Ponekad, dječija reakcija može da bude drastičnija i da roditeljska nastojanja da mu pomogne, budu bezuspješna. U ovakvim situacijama je neophodna stručna pomoć.

Kako da roditelj zna kada je potrebno potražiti stručnu pomoć? Stručnjaci u svojoj praksi obraćaju pažnju na nekoliko faktora. Najvažniji indikator je da li emotivne reakcije uslovljene određenim pritiscima utiču na svakodnevno funkcionisanje, imaju tendenciju da opterećuju dijete u većoj mjeri otežavajući mu sticanje ponašanja i navika koje su karakteristične za njihov uzrast. Na primjer, razvod roditelja je emotivno zahtjevno iskustvo na koje dijete može da reaguje na različite načine. Ako je prisutan drastičan pad uspjeha u školi, plaši se da samo spava ili je prisutna izražena napetost prilikom odvajanja od roditelja, to pokazuje da je došlo do ugrožavanja normalnog funkcionisanja te se preporučuje psihoterapijski tretman.

Takođe, psihološki tretman je potreban kada dječije poteškoće utiču na funkcionisanje porodice, čak i onda kada djeca nisu uznemirena datim okolnostima. Ovakva situacija su karakteristične za polazak u školu onda kada postoji izražen i nerealističan strah od odvajanja od roditelja i odlaska u školu, gdje dijete reaguje izraženim strahom i panikom kada su suočena sa odvajanjem. Dijete može da bude mirno kada je kod kuće, ali su roditelji uznemireni i pod pritiskom zbog njegovog drastičnog odbijanja škole. Djetetova nesposobnost i nespremnost da se odvoje od njih, pričinjava dodatni pritisak zbog kojeg roditelji kasne na posao ili im otežava obavljanje drugih obaveza što kod roditelja dodatno pojačava bespomoćnost i otežava nošenje sa situacijom.

Djeci mogu da koriste psihološki tretmani kada se suočavaju sa problemima koji prevazilaze njihovo svakodnevno i uobičajeno iskustvo poput medicinskih tretmana i suočavanja za određenim bolestima. Psiholog iskusan sa ovakvom vrstom smetnji, može da pruži podršku djetetu da se bolje nosi sa svojom bolešću te savjetuje roditelje kako da ih podrže na najbolji način.

Takođe, preporuka psihološkog tretmana je i kada dijete razvije simptome ili oblike ponašanja karakteristične za određene psihičke smetnje. Ovo podrazumjeva žalbe koje se odnose na prisustvo vizuelnih i auditornih senzacija, rizično ponašanje, poput paljenja vatre, izraženo je depresivno ili ima suicidalne ideje.

Roditelji različito reaguju kada se suočavaju sa činjenicom da je djetetu potrebna psihološka pomoć i podrška. Neki se osjećaju krivim zbog djetetovih problema. Drugi mogu biti zbunjeni i nesigurni u pogledu potrebe djeteta za psihološkim tretmanom. Recimo, učiteljica u školi saopštava o postojanju određenih problema kod djeteta dok roditelj takvo ponašanje ne primjećuje kod kuće, pa mu je teško da svoju percepciju usaglasi sa percepcijom učiteljice.

Važno je da roditelji ulože dodatni napor u pružanju pomoći i podrške djetetu prije nego potraže stručnu pomoć, međutim kao i sa ostalim segmentima života, nekad je neophodna dodatna pomoć. Često osjećanje krivice i ugroženosti roditeljskog samopoštovanja utiče na odlaganje traženja ovakve vrste pomoći. Informisan roditelj zna da prepozna kad njegovom djetetu treba psihološka podrška i da to nije potvrda njegovog neuspjeha kao roditelja.

Obučene osobe za rad sa djecom posjeduju specifično znanje i vještine koje im omogućavaju da identifikuju problem i definišu odgovarajući prisup u radu.

Saradnja roditelja je od krucijalnog značaja svakog tretmana djeteta. Od prve seanse, roditelji su značajan izvor informacija koje se odnose na razvoj njihovog djeteta, ponašanje, odnose, navike. Roditelji su partneri u datom procesu jer obezbjeđuju značajne povratne informacije koje se tiču uspješnosti tretmana te razmjena informacija je od velike važnosti za tok tretmana.

Dječije reakcije na stresne životne događaje se mogu kretati od trenutnih i kratkotrajnih do onih koje duže traju. Kada se problemi djeteta ne rješe u nekom razumnom vremenskom okviru, potrebno je potražiti psihološku pomoć. Terapija će djetetu omogućiti da prepozna, proradi i razumije probleme te razvije neophodne vještine za njihovo prevazilaženje. Terapija pruža mogućnost da se utvrde roditeljske dileme, prepoznaju dječije potrebe te im se pruži podrška da ih što bolje riješe. Važno je imati u vidu da ako se ne reaguje na vrijeme djete može da razvije dublje i dugotrajnije poteškoće.