Najčešći razlozi zbog kojih se izbjegava traženje psihoterapijske pomoći

Većina ljudi, kada razmišlja da potraži psihoterapijsku pomoć, se suočava  sa različitim sumnjama koje im mogu otežati donošenje konačne odluke. Neke od njih mogu biti opravdane, ali neke mogu predstavljati tipične odbrane od različitih strahova koji su povezani sa traženjem ove vrste pomoći.

Naime, Frojd je poodavno istakao da ljudi žele da se oslobode neprijatne situacije, ali se istovremeno, duboko u sebi, plaše promjene i svega onog što ona nosi. To znači da se jedan dio nas, aktivno, mada uglavnom toga nismo svjesni, odupire promjeni. Ovakvo ponašanje u psihoterapijskom tretmanu, psihoterapeuti nazivaju otporom. Otpori mogu biti  prisutni i prije nego što osoba zakorači u psihoterapijsku prostoriju ili podigne slušalicu kako bi zakazala termin…

Navešćemo pet najčešćih razloga kojim se izbjegava psihoterapijska pomoć i mogu se smatrati racionalizacijama različitih strahova, odnosno manifestacijom otpora prema psihoterapiji:

 

1. Sam/a trebam da rješavam svoje probleme.

Ovo je uobičajena izjava mnogih koji imaju otpor da potraže pomoć terapeuta. Naime, većina ljudi smatra da je pouzdana i sposobana osoba, ona koja je u stanju da sama rješava svoje probleme, bez oslanjanja na druge. Samim tim, potrebu za psihoterapijskim tretmanom  smatraju svojom slabošću i neadekvatnošću, pokazateljem da su manje sposobni od drugih i da se ne mogu nositi sa životom.

Iza ovog uvjerenja obično se krije strah od zavisnosti. Naime, mnogi smatraju da se trebaju oslanjati sami na sebe, zbog straha da drugi neće biti tu onda kada im budu trebali. Prihvatanje drugog i priznanje da nam je potreban može aktivirati osjećaj da smo djete koje nije u stanju da se samo zaštiti i da smo u milosti i nemilosti druge osobe. Iako svi imamo potrebu da neko o nama brine, kod nekih osoba se ova potreba tokom odrastanja potiskivala radi regulacije samopoštovanja i samovrednovanja, a u odraslom dobu se negira i doživljava kao djetinjasta i nezrela. Kada se zaljubimo i razvijemo blizak odnos sa drugom osobom, suočeni smo sa činjenicom da ova potreba nikada nije nestala. Sposobnost da se suočimo i podnesemo ranjivost koja ide iz potrebe za drugima je neophodna za bliskost u pravom smislu te riječi. Imajući ovo u vidu, lako je shvatiti zašto je nekim ljudima teško zatražiti pomoć. Oni se plaše da budu u kontaktu sa zavisnim potrebama jer se osjećaju manje vrijednim  ako im je potrebna pomoć, plašeći se istovremeno da mogu biti odbačeni ili ispušteni.

 

2. Terapija je skupa i ne mogu je sebi priuštiti

Finansije se vrlo često koriste kao osnovni razlog zbog kojeg nam terapija nije opcija. Ponekad započinjanje terapije moža zaista da bude loša finansijska odluka pogotovo ako imamo troškove koje teško pokrivamo iz mjeseca u mjesec. Opet, u nekim drugim okolnostima, finansijski razlozi mogu da se koriste kao opravdanje iza kojeg leže različiti strahovi od terapijskog procesa. Npr. neki ljudi  plaćaju skupe godišnje odmore ili troše novac na neki drugi luksuzluksuz, ali im je teško da ga daju za terapiju.

Ispod finansijskih razloga obično leže različita osjećanja ili predubjeđenja: krivica ukoliko sebe stavimo na prvo mjesto, minimiziranje i umanjenje značaja sopstvenog mentalnog zdravlja, razočaranost što moramo platiti nekoga da bi nas slušao. Neki lako mogu da troše novac na druge, ali se loše osjećaju ako ga troše na sebe. Ukoliko ga troše na sebe to im izgleda kao sebičnost. Drugima je opet lakše da troše novac na materijalne stvari poput kola, nove kuhinje, nakita, ne smatrajući da su duhovne stvari  poput njihovog mentalnog zdravlja isto ili više vrijedne. I na kraju, priznali to mi ili ne, uvijek postoji određena ljutnja ili razočaranost zbog toga što moramo izdvojiti novac kako bi dobili nekog ko će nas saslušati. Uvijek je lakše ne razmišljati o ovim razlozima već jednostavno reći da je terapija skupa.

 

3. Ići na terapiju znači da sam lud

Nekim ljudima je teško da pomire ideju odlaženja na terapiju sa svojom potrebom za normalnošću. Mi imamo vrlo moćnu socijalnu potrebu da se stopimo sa ostalima. Plašimo se izdvajanja od ostalih na bilo koji negativan način, te nam potreba za terapijom predstavlja dokaz da nešto sa nama nije u redu, da smo defektni i da smo se na neki način izdvojili iz prihvatljivih društvenih okvira.

Ovo predubjeđenje o terapiji- šta ona govori o nama, je bazirano na iluziji da normalnim ljudima ne treba terapija. Činjenica je ta da svako ljudsko biće ima “rane”, da doživljava različita lična ograničenja u odnosima sa drugima i da se u određenim momentima teško nosi sa životnim situacijama. Ljudi koji su u životu podložni iluziji normaliteta, zapravo negiraju probleme i osjećanja, pretvarajući se da je sve kako treba. Dugoročno gledano, ovakav stav može da proizvede veći psihološki distres. Ironično, ukoliko se iz petnih žila trudimo da smo normalni, pravimo “ludu” situaciju i samo onda kada se konfrontiramo sa iracionalnošću i svim onim što negiramo, možemo biti normalni.

Određivanje terapije kao nečega što je za lude, odražava ličnu nelagodu o tome ko smo zaista mi, te neshvatanje da je patnja nezaobilazan dio življenja.

 

4. Ne mogu svoj prljav veš iznositi nepoznatoj osobi

Mnogi se plaše da će se u razgovoru sa terapeutom osjećati čudno i neugodno. Mogu sebi reći da je neprirodno razgovarati sa profesionalcem o svojim problemima i da terapeut ne nudi ništa više od onog što mogu da dobiju od prijatelja ili člana porodice. Takođe, znaju reći da im je neugodno da svoje najdublje tajne dijele sa nekim koga jedva poznaju i ko sa njima ne dijeli na isti način svoje lične stvari.

Ovaj razlog ukazuje na strah od razotkrivanja i dopuštanja drugom da nas upozna. Prirodno je da se osjećamo ogoljeno i izloženo kada smo pozvani da iznosimo svoje lične sadržaje nekom ko ne odgovara prema nama na isti način. Bez obzira na sve, nelagoda od razotkrivanja terapeutu je uglavnom posljedica sopstvene nelagode da se priznaju i prihvate sopstvena različita osjećanja, misli, potrebe i želje.

Bitno je znati da, to što je terapeut nepoznata osoba koja ne iznosi svoje sadržaje, zapravo olakšava i omogućava dublje i iskrenije iznošenje i preispitivanje sopstvenih problema. Naime, terapeut, ne iznosići svoje probleme, ne kritikujući i ne vrednujući, ostavlja mogućnost osobi da u potpunosti priča o onom što joj je bitno, bez bojazni od tuđe reakcije. Terapeut nije dio svakodnevnog života osobe, što olakšava njeno potpunije  izražavanje, bez straha od posljedica za odnose koje ima, a o kojima govori terapeutu. Terapeut nije prijatelj niti član porodice i nema lični interes kakve će akcije osoba poduzeti prema drugima. Osoba je u mogućnosti da razmatra sve dileme, bez pritiska i primoravanja na poduzimanje akcija ili donošenjeka odluka.

 

5. Šta ako mi ne bude odgovarao terapeut ili psihoterapija

Nekim ljudima je teško zakazati termin jer se plaše da će se naći u situaciji iz koje će im biti teško ili neugodno da izađu. Plaše se da im terapeut neće odgovarati i da će im biti neprijatno da mu to kažu. Ovi strahovi od zaglavljenosti u lošoj situaciji uglavnom pokrivaju nelagodu od asertivnog ponašanja, odnosno ljutnje i agresije. Neki se plaše da će povrijediti terapeuta ako iskreno izraze svoja osjećanja i jedini izlaz vide u usaglašavanju sa onim što im terapeut govori i ne dovođenju u pitanje njegove ispravnosti. Ovo takođe vodi ka strahu od gubitka sopstvene autonomije, nezavisnosti i identiteta u odnosu. Može biti od pomoći informacija, da su terapeuti obučeni da izađu na kraj sa neprijatnim reakcijama, da je prorada ovih osjećanja sastavni dio terapijskog procesa i dobre terapije. Naime, suština terapije je da obezbjedi prostor osobi da izrazi sebe, što znači i pozitivna i negativna osjećanja. Terapija nije uspješna ako osoba nije u mogućnosti da izrazi i proradi svoja osjećanja ljutnje, razočaranosti, straha i frustracije koji se odnose na terapeuta. Prilično je oslobađajuće iskustvo u kojem je terapeut u stanju da podnese nečije nezadovoljstvo, a da ne uzvrati ili ne prekine pružanje pomoći.

 

Autor:
dr Rune Moelbak
psiholog, psihoterapeut
http://www.bettertherapy.com/