Strah od odvajanja i poremećaj straha od odvajanja kod djece

Sasvim je normalno da vaše dijete osjeća strah (napetost, anksioznst) kada se odvaja od vas. Iako može da bude izražen i neprijatan, strah od odvajanja je normalna faza razvoja. Ukoliko se bolje upoznate sa njim i načinima njegovog prevladavanja, kroz određeno vrijeme može da nestane i prevaziđe se. Međutim, ukoliko se pojača i potraje jedno duže vrijeme te počne da ometa školske i/ili neke druge aktivnosti, moguće je da vaše dijete ima poremećaj straha od odvajanja. Iako ovo stanje zahtjeva profesionalni tretman, postoji mnogo toga što vi kao roditelj možete da uradite kako biste olakšali svom djetetu i pomogli mu da se osjeća sigurnije.

Kada je ovaj strah kod djece normalan, a kada ne?

U ranom djetinjstvu, plakanje, napadi bjesa, zakocenjivanje te kačenje za roditelje predstavljaju zdrave reakcije na odvajanje. Strah od odvajanja može da se pojavi do prvog rođendana, povremeno se javljajući i gubeći sve do četvrte godine. Važno je imati u vidu da njegova jačina, vrijeme javljanja i trajanje u velikoj mjeri varira od djeteta do djeteta. Blaga zabrinutost zbog maminog i tatinog odlaska je normalna, čak i kada je vaše dijete starije. Ovu zabrinutost možete da olakšate strpljivošću uz istovremenu istrajnost da će do odvajanja doći- uspostavljanjem granica na nježan ali dosljedan način.

Kod neke djece, strah od odvajanja ne nestaje uprkos svim roditeljskim nastojanjima. Ova djeca kontinuirano doživljavaju intenzivnu separacionu anksioznost tokom osnovne škole, a i nakon toga. Ukoliko ovo stanje traje dugo (više mjeseci, a ne nekoliko dana) i otežava školske aktivnosti i odnose sa vršnjacima, postoji mogućnost da je riječ o poremećaju straha od odvajanja (poremećaj separacione anksioznosti).

Olakšavanje “uobičajenog” straha od odvajanja

Kod djece sa uobičajenim strahom od odvajanja postoje neki koraci koje možete da poduzmete kako bi ste olakšali vašem dijetetu.

• Upražnjavanje odvajanja. Ostavljajte svoje dijete sa tetama (babama, dedama, tetkama) u početku na kraće vrijeme ili kraće distance.
• Planirajte odvajanje nakon hranjenja. Bebe čije su potrebe podmirene lakše podnose odvajanje od onih koje su umorne ili gladne.
• Upražnjavajte ritual pozdravljanja. Rituali su aktivnosti koje nam osiguravaju ponovno dešavanje ili ponavljanje. Mogu biti jednostavni poput mahanja sa prozora ili poljupca pri rastanku.
• Nastojte da okruženje održite poznatim ili da nepoznato učinite poznatim koliko god je to moguće. Neka vam teta dolazi kući kad vam čuva dijete. Kada vaše dijete ide od kuće dozvolite mu da ponese njemu poznate stvari (lutku, zeku- nešto što mu znači).
• Imajte stalnu tetu. Ukoliko imate tetu, nastojte da je zadržite, a ne često mjenjate.
• Odlazite bez pretjerane dramaturgije. Recite svom djetetu da idete i da ćete se vratiti, zatim otiđite bez zadržavanja.
• Ograničite gledanja bilo kakvih zastrašujućih sadržaja. Vaše dijete će biti manje strašljivo ako ne gledate program koji je zastrašujući.
• Nastojte da ne odustajete. Nastojte umiriti svoje dijete tako što ćete ga utješiti da će sve biti u redu, ali ipak ne odustajte od odvajanja. Uspostavljanje granica će pomoći prilagođavanje naodvajanje.

Simptomi poremećaja straha od odvajanja

Poremećaj straha od odvajanja NIJE normalno stanje razvoja, već ozbiljan emotivni problem koji karakteriše intenzivna uznemirenost kada je djete udaljeno od brigujuće figure. Treba imati u vidu da strah od odvajanja i poremećaj straha od odvajanja imaju mnoge iste simptome, te može biti teško da se procjeni da li vašem djetetu treba samo malo više vremena i razumjevanja ili je u pitanju ozbiljniji problem.

Osnovna razlika između zdravog straha od odvajanja i njegovog poremećaja je u njegovom intenzitetu i da li ima ometajuću ulogu u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Djeca sa poremećajem straha od odvajanja mogu da se uznemire na samu pomisao odvajanja od roditelja koristeći se žalbama i bolestima u svrhu izbjegavanja odvajanja (igranje sa vršnjacima ili odlazak u školu). Kada su ovi strahovi intenzivni i traju jedan duži period, možemo razmišljati o njihovom poremećaju.

Uobičajeni simptomi: brige i strahovi

Djeca sa simptomima poremećaja straha od odvajanja su stalno zabrinuta i zastrašena zbog separacije. Mnoga imaju jedan ili više slijedećih strahova ili briga:

• Strah da će se nešto strašno desiti onima koje vole. Najčešći strah je da će se nekom nešto desiti kada oni nisu tu sa njima. Mogu da se plaše da će im se roditelj razboliti ili povrijediti.
• Briga da će se desiti nešto neočekivano što će izazvati stalnu razdvojenost. Djeca sa poremećajem straha od odvajanja se mogu plašiti da će se jednom kada se odvoje od roditelja nešto desiti zbog čega će zauvijek biti razdvojeni. Npr. mogu se plašiti da će biti kidnapovani ili da će se izgubiti.
• Noćne more o odvajanju. Djeca sa poremećajem straha od odvajanja često imaju zastrašujuće snove o svojim strahovima.

Odbijanje i oboljevanje

Poremećaj separacione anksioznosti može imati ozbiljan uticaj na obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Djeca sa ovim poremećajem često:

• Odbijaju da idu u školu: dijete može imati nerealan strah od škole i uradiće sve kako bi ostalo kod kuće.
• Nerado odlaze na spavanje: djeca sa ovim smetnjama mogu ponekad da pate od nesanice zbog straha da budu sama ili noćnih strahova vezanih za odvajanje.
• Žaljenje na fizičke bolove poput glavobolje i bolova u stomaku: za vrijeme odvajanja ili prije toga, žale se da ih nešto boli.
• Kačenje za brigujuću figuru: ovakva djeca mogu da u stopu prate roditelje i da se kače za njih.

Uobičajeni razlozi poremećaja straha od odvajanja

Poremećaj straha od odvajanja se dešava jer se dijete iz nekog razloga ne osjeća sigurno. Razmislite da li postoji nešto u djetetovom životu što je moglo da mu naruši ravnotežu, izazove osjećaj ugroženosti ili mu poremeti uobičajenu rutinu. Ukoliko možete da identifikujete uzrok ili korijen problema, bićete korak bliže da pomognete djetetu u njegovim borbama.

Ovo su najčešći razlozi:

• Promjena sredine. Kod djece sklone ovim smetnjama, moguće je da promjene u okruženju, poput preseljenja, promjene škole, ili svakodnevne rutine, budu okidači straha od odvajanja.
• Stres. Stresne situacije poput promjena škola, ili gubitka voljenih osoba, pa čak i ljubimca.
• Pretjerano zaštitnički roditelj. U nekim situacijama, poremećaj straha od odvajanja može da bude manifestacija roditeljske anksioznosti- roditelji i djeca mogu da pothranjuju jedni drugima anksioznost.
• Strah od odvajanja ili trauma?

Ukoliko vam se čini da se poremećaj straha od odvajanja kod vašeg dijeteta pojavio iznenada i preko noći, razlog može biti nešto što je povezano prije sa traumatskim iskustvom nego sastrahom od odvajanja. U ovom slučaju dijete se neradno odvaja od vas zbog pretrpljene traume. Iako ova dva stanja mogu da dijele iste simptome, različito se tretiraju

Pomoć djeci sa poremećajem straha od odvajanja

Postoje različite strategije i koraci koje možete poduzeti u pružanju pomoći svojoj djeci kako bi se osjećala sigurnije. Obezbjeđivanje razumjevajućeg okruženja kod kuće može pomoći da se dijete osjeća prijatnije, a uz određeno ponašanje u školimože doći do smanjenja simptoma. Čak i ako vaši napori ne dovedu do rješenja problema, vaše razumjevanje i empatija mogu samo da pomognu, a nikako da odmognu.

Savjeti za nošenje sa strahom od odvajanja

Slijedeći savjeti vam mogu pomoći da obezbjedite stabilno i podržavajuće okruženje za svoje dijete.

• Informišite se o poremećaju straha od odvajanja. Kada se bolje upoznate sa onim što vaše dijete doživljava, lakše će vam biti da empatišete sa njim.
• Slušajte i poštujte djetetova osjećanja. Za dijete koje se može osjećati izolovano zbog smetnji koje doživljava, iskustvo da ga neko sluša i obraća pažnju na to može da ima moćno iscjeliteljsko dejstvo.
• Pričajte o tome. Za djecu je veoma zdravo da pričaju o svojim osjećanjima- neće im koristiti ako o tome ćute. Budite empatični (bez osuđivanja, kritikovanja, poređenja sa drugima), ali takođe podsjetite dijete da je izdržalo posljednje razdvajanje.
• Predvidite separacione poteškoće. Budite spremni za promjene koje mogu da izazovu separacionu anksioznost kod djeteta, poput odlaska u školu ili odlaska da se igra sa drugom djecom.Ukoliko se vaše dijete lakše odvaja u prisustvu jednog a ne drugog roditelja, onda neka taj roditelj obavlja odvajanje.

Savjeti za pomoć djetetu kako bi se osjećalo sigurno i bezbjedno

• Obezbjedite ustaljeni dnevni redoslijed aktivnosti. Ne potcjenjujte važnost predvidljivosti za djecu sa separacionom anksioznošću. Ukoliko će doći do promjena u rutini ili ustaljenom rasporedu aktivnosti u porodici, unaprijed razgovarajte o tome sa djetetom.
• Uspostavite granice. Dajte djetetu do znanja da uprkos vašem razumjevanju njegovih osjećanja postoje pravila kojih se mora pridržavati.
• Ponudite izbor. Ako je vašem djetetu data mogućnost izbora ili određen nivo kontrole u aktivnostima ili komunikaciji sa odraslima, onda se može osjećati sigurno i opušteno.

Savjeti za ohrabrivanje zdrave separacije i nezavisnosti

• Ostanite mirni tokom separacije. Ako vaše dijete vidi da možete ostati mirni injemu će biti lakše da se smiri.
• Podržite svoje dijete da učestvuje u različitim aktivnostima. Ohrabrite svoje dijete da učestvuje u zdravim socijalnim i fizičkim aktivnostima.
• Pomozite djetetu koje je bilo odsutno iz škole da se vrati što je prije moguće. Čak ako je potrebno da se i skrati školski dan u početku, djetetovi simptomi mogu da se smanje ukoliko otkrije da može izdržati razdvajanje.
• Cijenite djetetove napore. Koristite i najmanja postignuća- odlazak na spavanje bez nervoze, dobra povratna informacija iz škole- da pohvalite dijete i njegov trud.

Savjeti za olakšavanje separacione anksioznosti u školi

• Utvrdite uzrok izbjegavanja škole. Kreirajte plan za što brže vraćanje u školu. Ovo može da uključi planiranje po danima i upoznavanje djeteta sa istim.
• Omogućite kasnije dolaženje. Ako škola toleriše kasnije dolaženje u početku, zamolite da vam daju prostor ili ga nađite sami gdje možete da porazgovarate i odvojite se sporije od djeteta.
• Nađite sigurno mjesto. Nađite sigurno mjesto u školi gdje vaše dijete može otići kako bi se umirilo kada je uznemireno. Razgovarajte konkretno kad, kako i na koji način može da koristi to sigurno mjesto.
• Omogućite djetetu kontakt sa kućom. U vrijeme kada je dijete uznemireno kratak telefonski razgovor od minut dva sa porodicom može da umanji strah od odvajanja.
• Pošaljite ili napištite poruku djetetu koju može da pročita. Možete je ostaviti u djetetovu torbu. Kratko “Volim te!”na nekom papiriću ili maramici može da ohrabri dijete.
• Pružite pomoć dijetetu tokom druženja sa vršnjacima. Pomoć odraslog bilo da je od strane učitelja ili savjetnika, može da bude od koristi i djetetu i njegovim vršnjacima.
• Nagrađujte djetetov trud. Baš kao i kod kuće, svaki trud i napor koji djete čini- mali korak u željenom pravcu- zaslužuje pohvalu i poštovanje.

Borba sa separacionom anksioznošću otkrivanjem sopstvenog stresa

Djeca anksioznih roditelja ili roditelja koji su pod stresom mogu biti podložnija separacionoj anksioznosti. Kako bi pomogli svom djetetu da prevaziđe poremećaj separacione anksioznosti, moraćete poduzeti mjere kako biste sebe umirili i postali fokusirani.

Slijedeće mjere mogu pomoći da svoj stres i anksioznost držite pod kontrolom:

• Razgovarajte o svojim osjećanjima. Pričanje o onom o čemu nam je teško može imati rasterećujući efekat čak i kada ne možete ništa poduzeti da promjenite stresnu situaciju.
• Budite fizički aktivni. Fizička aktivnost igra važnu ulogu u redukovanju i preveniranju stresa.
• Zdravo se hranite. Dobro nahranjeno tijelo je bolje pripremljeno da se nosi sa stresom te vodite računa o tome šta jedete.
• Upražnjavajte vježbe relaksacije. Možete kontrolisati nivo svoga stresa putem vježbi relaksacije, meditacijom i jogom.
• Obezbjedite sebi dovoljno sna. Osjećanje umora može samo povećati vaš stres te prouzrokovati iracionalno mišljenje.
• Zadržite humor. Samo smijanje može da vam pomogne da redukujete stres.

Kada treba potražiti stručnu pomoć za poremećaj separacione anksioznosti

Vaše lično strpljenje, pomoć i razumjevanje u prevladavanju djetetove separacione anksioznosti je važno ali nekad je djeci sa ovim smetnjama potrebna profesionalna pomoć.

Kako biste odlučili da li da potražite profesionalnu pomoć obratite pažnju na slijedeće znake koji predstavljaju ekstremne simptome koji se javljaju uz blaže upozoravajuće znake. Te ako su mjere koje ste vi poduzeli nedovoljne da se oni umanje i povuku onda razmislite o traženju stručne pomoći:

• Kačenje ili ljepljenje za roditelje te nivo uznemirenosti ne odgovara uzrastu;
• Povlačenje od vršnjaka, porodice i prijatelja;
• Okupiranost intenzivnim osjećanjem krivice;
• Konstantne žalbe na fizičke simptome;
• Dugotrajno odbijanje da ide u školu;
• Izražen strah da napusti kuću.

Tretman poremećaja separacione anksioznosti kod djece

Dječiji psihijatri, dječiji psiholozi, pedijatri i psihoterapeuti mogu da ustanove da li se radi o poremećaju separacione anksioznosti.Vodite računa da djeca sa ovim smetnjama obično imaju i fizičke simptome tako da je potrebno izvršiti i određene medicinske pretrage.

Profesionalci mogu da utvrde fizičke simptome, ansiozne misli, pomognu vašem djetetu da se bolje nose sa problemima.Profesionalni tretman poremećaja separacione anksioznosti može da bude:

• Terapija govorom. Terapija govorom obezbjeđuje sigurno mjesto za vaše dijete za izražavanje osjećanja. Imati nekog ko će empatično slušati dijete i voditi ga u pravcu boljeg razumjevanja sopstvenih smetnji nosi u sebi liječeći potencijal.  
• Terapiija igrom. Terapijska upotreba igre je uobičajen i efikasan način kojim se dijete navodi da izražava, bolje razumije i nosi se sa različitim emocijama.
• Savjetovanje roditelja. Savjetovanje roditelj može pomoći roditeljima da se lakše nose sa problemom te usvoje strategije za prevladavanje djetetove anksioznosti.
• Savjetovanje u školi. Ovo može pomoći vašem dijetetu da se upozna sa socijalnim, ponašajnim i akademskim zahtjevima škole.
• Lijekovi. Lijekovi mogu pomoći kod tretmana težih slučajeva poremećaja separacione anksioznosti. Oni treba da se koriste jedino u kombinaciji sa psihoterapijom.

 

Autori:

Lawrence Robinson,
Jeanne Segal, Ph.D, and
Melinda Smith, M.A.

 

Tekst prevela i prilagodila:

Milijana Niškanović
psiholog, grupni analitičar

Kako možete potražiti pomoć?

Ukoliko sumnjate da vaše dijete ima poremećaj separacione anksioznosti prvo konsultujte pedijatra ili porodičnog ljekara kako bi se isključili fizički uzroci smetnji poput glavobolje, stomačnih tegoba ili nekih drugih fizičkih smetnji koje dijete navodi a nakon što se utvrdi da su ove smetnje psihički uslovljene strahom od odvajanja možete potražiti stručnu pomoć u našem Centru za psihoterapiju.