Ulazak novih članova u grupu

Analitička grupa je grupa ljudi pogođenih svojim psihičkim tegobama koji otkrivajući svijet psihoanalize upoznaju svoje nesvjesne potrebe, strahove i osjećanja što im pomaže da stvaraju realniju sliku o sebi, drugima, i životu u cjelini. Prema riječima grupnog psihoterapeuta R. Billow-a, svi ljudi dijele zajedničku potrebu da uče o psihologiji sebe i drugih. Slično kao što novorođenče posmatrajući druge otkriva sebe. Psihoterapija je tu da nam omogući da se iskomunicira i razumije sve ono što pojedinac ne može sam ni da osjeti, niti da shvati.

Na tom putu u jednu analitičku grupu koja traje, nekad i decenijama, članovi ulaze i izlaze, i svaka ta promjena je novi izazov koji prijeti da ugrozi već ustaljenu dinamiku odnosa, ali samim tim je stepenica ka većem napredovanju za svakog člana ponaosob koji se nađe u prilici da se uz pomoć terapeuta i grupe suoči sa strahovima, kako sopstvenim, tako i od drugih. Ulazak u grupu već postojeće anksioznosti u grupi intenzivira tako da postaju uočljivije i prijemčivije za rad. Svaka promjena je prilika za rast i razvoj, ali i veliki izazov jer anksioznosti koje se tad intenziviraju mogu dovesti do preuranjenih izlazaka. Zbog toga je važno dobro procijeniti zrelost grupe za ulazak članova, uraditi kvalitetnu pripremu grupe i osobe koja ulazi. Za ulazak novog člana ili članova grupa se priprema nekoliko seansi unaprijed.

Istina je da se u grupi priželjkuje dolazak novih članova, stari članovi su svjesni da su se već uljuljkali u ustaljenim odnosima i da dijelom stagniraju zbog toga. Ali, istovremeno se plaše šta sve donosi ta promjena za njih, i iz tog straha se ljute na terapeuta jer ga vide odgovornim za to čemu ih izlaže. Ulazak u grupu se dijelom doživi kao sebičan akt od strane terapeuta sličan doživljaju u odnosu na roditelje da su sami odlučili zbog svojih ličnih potreba da imaju drugo ili treće dijete. Kod djece uvijek postoji potreba da ispune roditeljska očekivanja što će im obezbjediti osjećaj bliskosti, ljubavi i priznanja. Istovremeno postoje osjećanja ljutnje prema roditeljima kada te potrebe nisu zadovoljene ili kada su na neki način ugrožene, kao što je to na primjer dolazak prinove u porodicu. Slična ambivalentna osjećanja transferno se jave u odnosu na autoritet terapeuta u ovoj situaciji.

Iznijeću vam primjer ulaska nova dva člana u malu analitičku grupu, koja traje već 10 godina, tako da pojedini članovi u grupi već imaju iskustva kako sa ulascima, tako i sa odlascima iz grupe.

Od trenutka objave ulaska novih članova na narednih par seansi neke članice grupe su bile otvoreno ljute prema meni i negodovale su izražavajući svoju bojazan da njihove potrebe na grupi neće biti zadovoljene, npr. jedna od njih je rekla ljutito „ulaze baš sad kad smo počele biti otvorene jedna sa drugom. Sad ćemo da stagniramo jedno vrijeme“, dok je druga dodala „Neće biti dovoljno vremena za sve na grupi“. Ostale članice su indirektno pokazivale svoje neodobravanje i ljutnju, kašnjenjem, neredovnim plaćanjem seansi u to vrijeme, zvonjenjem telefona na seansi što se inače ne dešava, ili kroz izražavanje ljutnje prema nekom drugom, šefu ili suprugu.

Sve u svemu, u tih par seansi kontakt u grupi se stalno napadao, odnosno, prekidao, monolozi koji su se iznosili na grupu činilo se da imaju ulogu da učine vrijeme neupotrebljivim. Sa porastom destruktivnih osjećanja jačala je i potreba da se ta osjećanja uguše odbranama od njih, negacijom ili premještanjem tih osjećanja u odnose van grupe. Kao što je jedna od članica  pričala o ljutnji prema svom šefu, a na moj pokušaj da ta osjećanja razumijemo u kontekstu dešavanja na grupi, naišla sam na njen otpor.  Važno je da je u grupi vladala klima povjerenja i sigurnosti da su one mogle dijelom otvoreno da govore o svojoj ljutnji prema terapeutu. Tako da su ovi koraci za njih bili značajanpomak.

Sa kakvim se svim anksioznostima grupa susretala u ovom izazovu govore i snovi koje su članice donosile na grupu tih dana. Prvi san: „Sanjala sam da sam u kancelariji sa radnim kolegicama na 12 spratu. Počeo je zemljotres, zgrada se ljulja, ja sam strašno uplašena, molim šeficu da me pusti da idem, ona mi ne da“. Svi zajedno dolazimo do poveznice ovog sna sa ulaskom novih članova u grupu, sa razumjevanjem da u grupi postoji strah od neke opasnosti koja prijeti da će „poljuljati“ grupu, a da mene vide, kao tu šeficu, kao nekog ko im pri tome ne olakšava, nego otežava situaciju.

 

Šta ja radim i šta se u meni dešava sve ovo vrijeme?

Slušam ih i rezonujem sa onim što donose u grupu. Moja lična iskustva kao majke koja je očekivala drugu prinovu, strah koji sam imala oko odnosa sa prvim djetetom, zatim moja iskustva iz djetinjstva kao prvog djeteta u porodici koje je dobilo brata, sva ta moja iskustva su rezonovala sa njihovim u nesvjesnom intersubjektivnom polju grupe i zajedno uticala na sve što se u grupi dešava. Istovremeno, pored straha od promjene u grupi je postojalo uzbuđenje, radoznalost, želja za promjenom i radost oko toga što se takođe moglo osjetiti. Slična pozitivna osjećanja koja postoje u porodici kad se očekuje rođenje djeteta.

Znanje koje terapeut posjeduje o članovima grupe pruža mogućnost da ponudi svoje razumijevanje transfernih osjećanja svakog ponaosob. Par dana nakon otvorenog pokazivanja ljutnje prema terapeutu javilo se osjećanje krivice kod pojedinih članova grupe. Razumjevanjem podsvjesnih razloga njihove ljutnje članovi grupe se oslobađaju svojih osjećanja krivice, prihvataju lakše svoja negativna osjećanja i tako jačaju svoje kapacitete za autonomijom.

U procesu rada na sebe članovi grupe se ne oslanjaju samo na terapeuta nego i na sopstvene resurse. Istina je da su sve osobe u relaciji u grupi uzajamno iscjeljujuće (Friedman). Slušaju jedni druge, nude razumjevanje i interpretacije jedni drugima.

 

Napokon susret

Upoznavanje u analitičkoj grupi je jedinstveno i drugačije od svega doživljenog. U tim trenucima osjećam se privilegovanom što sam dio toga. Članovi grupe se ne trude predstaviti u što boljem svjetlu, kao u bilo kojoj drugoj situaciji. Uz opasku, ipak da je riječ o grupi koja traje par godina. U grupi koja tek počinje ipak je prisutno više strepnje i suzdržanosti.

Prva je seansa na kojoj su prisutni i dva nova člana, muškarac i žena.

Jedna članica kaže prilikom predstavljanja „U grupi sam zbog nezdravih odnosa sa drugima i zbog bijesa koji dugo osjećam prema svojoj majci“.

Druga se nadovezuje „Mogu da ostvarim bliskost sa nekim muškarcem samo kad sam pijana“. I ostali se dotiču toga da imaju probleme u ostvarivanju zadovoljavajućih bliskih odnosa.

Cijelo vrijeme je iznimno osjetna anksioznost na grupi, i neki članovi to otvoreno priznaju.

Vrlo brzo kreće pozicioniranje u grupi. Stari članovi daju do znanja novim da su oni „glavni“ u grupi, da je to njihova teritorija, spominjući da su tu nekoliko godina, slično kao kad porodica dobije novog člana, i kad se druga djeca osjećaju ugroženo i tad brane svoj prostor. Svako za sebe, nesvjesno, teži osjećaju familijarnosti u odnosu na druge, na način da se od samog početka kreiraju odnosi slični porodičnoj dinamici.

Veliki je korak ući u grupu nepoznatih ljudi u kojoj se svi međusobno procjenjuju, a istovremeno očekuju pomoć jedni od drugih. Anksioznosti su na ovoj seansi splasnule i desilo se zbližavanje među članovima kad je muškarac koji je tek ušao u grupu podijelio svoje iskustvo iz djetinjstva koje reflektuje njegov strah od odbacivanja i povređivanja. Ispričao je kako je kao dječak bio maltretiran od strane drugih vršnjaka i da se zbog toga povlačio u sebe. Nova članica se nadovezuje prisjećajući se svog prijatelja koji joj je pričao kako ga u djetinjstvu drugari nisu zvali na rođendane, ali da je on ipak išao, kupi poklon i ode sam na vrata. Neko u grupi na to je prokomentarisao „ kako djeca znaju biti okrutna“.

Smatrajući da je jedno važno iskustvo podijeljeno na grupi i na taj način u grupi stavljen u fokus strah od odbacivanja odlučila sam da tome posvetim pažnju svojim razumijevanjem onoga što je  rečeno „Ostala sam pod utiskom toga što jedan dječak nije odustao od toga da traži kontakt iako je bio povrijeđen. Bez obzira na loša iskustva koja se imaju postoji jedna bazična želja, težnja da nas drugi prihvate, da negdje pripadamo. A da to nije tako ni ovakve grupe ne bi bile moguće“. Rekla sam ovo imajući na umu koliko smo u suštini socijalna bića i koliko zapravo trebamo jedni druge.

Ovaj primjer pokazuje kako matriks grupe, sam od sebe, nesvjesno isprovocira da se u grupu, transferno vrlo brzo donesu prošla negativna iskustva interakcije sa drugima, kao što je to grupa vršnjaka. Kroz pozitivna iskustva dijeljenja i razumijevanja u grupi, članovi postaju otvoreniji, sigurniji u sebe i spremniji da ostvaruju kontakte i van nje.

Osjećanja na ovoj seansi su bila raznovrsna. Od uzbuđenja, radoznalosti kao kod svakog prvog kontakta,  preko straha od procjene, odbacivanja, i izvjesne nelagode, pa i netrpeljivosti, što su uopšte tu, u grupi ljudi sa problemima, do nade u nove početke.

Činjenica je da je ulazak u grupu hrabar poduhvat, na što uvijek podsjetim svoje članove, koji su bili spremni da rizikuju da opet budu povrijeđeni, da bi naučili više o sebi i drugima i tako ostvarili svoje potencijale.

Autor:

Tanja Stjepanović

 

Reference:

Robi Friedman „Group analysis today-Developments in Intersubjectivity“ (Group Analysis, 2014)

Gillian Rathbone „The analytic group as an arena for the resolution of shame“ (Group Analysis, 2012)

Richard M. Billow „Relational Group Psychotherapy: An Overview: Part I: Foundational Principles and Practices” (Group Analysis, 2017)

John R. Schlapobersky “On Making A Home Amongst Strangers: The Paradox of Group Psychotherapy” (Group Analysis, 2015)

Terry Birchmore “Group Analytic Concepts: Resonance” (Newsletter – Summer 2015)