Dječiji strahovi i anksioznost

Strah predstavlja sastavni dio ljudskog iskustva i kao takav ima svoju razvojnu i adaptivnu funkciju na okruženje. Nekad ga djeca osjećaju opravdano, što zbog okolnosti u kojim se nađu, što zbog razvojnog nivoa u kojem su.

Kada je strah kratkotrajan onda se lakše možemo nositi sa njim, međutim ako je dugotrajan i uporan, onda može da dovede do anksioznosti. Anksioznost je tjelesno iskustvo dugotrajnog straha. Pod tjelesnim se podrazumijeva da psihološki simptom osjećamo i na tjelesnom nivou, kao fizičku bol.

Postoje uobičajeni strahovi koji djeca doživljavaju: strah od mraka, strah od odvajanja te strah od agresije. Strah od agresije je posebno važan i on se ne odnosi samo na strah od tuđe agresije i ljutnje, već i na strah od sopstvene agresije. Naime postoje različite okolnosti koje mogu da izazovu agresiju kod djeteta, a zbog koje može da osjeti nelagodu pa čak i zastrašenost jer ne zna na koji način da se odnose prema njoj. Zato je veoma važno da im kao roditelji pomognemo da se lakše nose sa ovim osjećanjima kako bi ih prevazišli i spriječili da prerastu u anksioznost.

Postoje uobičajene okolnosti koje dovode do dječijih strahova, neke od njih su razvojne prirode: djeca će tokom svog seksualnog razvoja, u edipalnoj fazi (između 3 i 6 godina),  doživljavati agresiju prema jednom roditelju, u zavisnosti od njihovog pola. Ovo se manifestuje kroz odbacivanje roditelja istog pola te privrženost drugom roditelji. Ove okolnosti prouzrokuju agresiju prema istopolnom roditelju te nelagodu zbog iste. Ukoliko imaju noćne more, plaše se duhova i čudovišta, ona nam na ovaj način komuniciraju strah od sopstvene agresije koja se projektuje u spoljašnju sredinu (mrak, duhove, čudovišta).

Drugi uobičajeni uzrok dječijih strahova i anksioznosti su roditeljske psihičke smetnje poput depresije i anksioznosti. Ukoliko roditelj ima poteškoća da se izbori sa sopstvenim neprijatnim osjećanjima te doživljava intenzivnu anksioznost i depresiju, kroz verbalnu i neverbalnu komunikaciju ih prenosi na dijete. Zato je važno da roditelji budu svjesni sopstvenih emotivnih poteškoća i potraže pomoć.

Treći uobičajeni uzrok dječijih strahova i anksioznosti je iskustvo gubitka bilo koje vrste i drastičnih promjena. Razvod, smrti bliske osobe, preseljenje, promjena škole, polazak u školu su situacije koje odražavaju promjenu uobičajenog djetetovog životnog ritma i kao takve odražavaju gubitak prethodnih okolnosti na koje je djete naviknuto i za koje se vezalo.

Važno je obraćati pažnju da li neke od ovih pobrojanih okolnosti postoje i izazivaju strah ili anksioznost kod djeteta.

Neki od znakova koju djeca mogu da ispoljavaju kada se susreću sa intenzivnim strahom:

– promjene u ponašanju: povišena nesigurnost ili agresivnosti,

– problemi sa spavanjem,

– izražene promjene pri ishrani, bilo da je prisutna ili snižena potreba za hranom,

– regresivno ponašanje- ako primjećujete da dijete pokazuje tendencije u ponašanju koje su karakteristične za ranije uzraste: mokri u krevet, želi da se hrani iz bočice, želi da nosi pelene, želi da se nosi kao da je beba, tepa… Ovo su sve pokazatelji regresije, vraćanja na ponašanje koje je bilo karakteristično za prethodne faze.

Postoje načini na koje možemo pomoći djetetu da se lakše nosi sa anksioznošću:

– budite prisutni što je više moguće i emotivno i fizički, pokažite strpljenje i toleranciju prema ovakvom djetetovom ponašanju,

– ukolonite izvore stresa koliko god je moguće,

– imenujte im osjećanja i budite empatični- bolje je umjesto pitanja “zašto se plašiš, nije to ništa “, da se obraćate sa “pitam se da li se osjećaš uplašeno zbog polaska u školu ili zato što mama ide na posao”,

–  obratite pažnju na prelaze iz jedne situacije na drugu. Djeca su posebno osjetljiva na promjene, prelaske iz jedne aktivnosti na drugu, kada se bude, odlaze na spavanje, idu u školu, vraćaju se… Budite strpljivi u ovim situacijama, ne požurujte ih.

Ovo su neki od savjeta koji mogu, međutim ako primjetite da prethodno navedena ponašanja i dalje traju, potražite stručnu pomoć.

Erika Komisar

Socijalni radnik, psihoanalitičar

Prevod i priprema:

Milijana Niškanović

Psiholog/psihoterapeut