Dva oblika krivice: reparativna vs proganjajuća

Don Carneth, psihoanalitičar kanadskog Instituta za psihoanalizu i profesor socijologije na Jork univerzitetu u Torontu, ističe da reparativna krivica (savjest) nije socijalno konstruisana, naučena ili razvijena kroz odnose sa drugima, već je urođena (2023). Na to ukazuje Blumovo (Bloom, 2013) istraživanje na tromjesečnim bebama, rađeno na Jejlu. Vrednovanje života nasuprot smrti, ljubavi nasuprot mržnje, istine nasuprot laži, dobrote nasuprot okrutnosti su vrijednosti utemeljene u našoj biologiji i predstavljaju dio onog što Vinikot (Winnicott) naziva stvarni self (true self) i značajno se razlikuju od moralnih shvatanja koja proizilaze iz proganjajuće krivice za koju Don ističe da ishodi iz superega karakterističnog za paranoidno-shizoidnu poziciju, rečeno riječnikom Melanije Klajn. Superego u ovoj poziciji je narcističan kao što je narcističnog kvaliteta ova pozicija jer je baziran na identifikaciji sa progoniocem. Kad smo u toj poziciji nemamo vremena da mislimo na druge već smo opterećeni opstankom samih sebe. Ali ulaskom u depresivnu poziciju, javlja se reparativna krivica, javlja se Vinikotov kapacitet da brinemo za drugog. Tako da je savjest nešto što je orijentisano ka drugom, dok je superego, sa persekutivnom krivicom, usmjeren na sebe. U ovom drugom slučaju ne postoji zainteresovanost za drugu osobu niti želja da se stvari u budućnosti poprave, već se često ovaj oblik proganjajuće krivice koristi kao odbrana od reparativne krivice koja podrazumijeva brigu za drugog i odgovornost (2023).

Stiven Mičel (2008), relacioni psihoanalitičar, navodi razliku između krivice kao odbrane i autentične krivice ističući kako krivica može da posluži kao psihološka odbrana od autentičnog osjećanja žaljenja i tuge vezane za sopstvene pogreške (samosažaljenja). I obratno, osećanje samosažaljenja služi ponekad kao odbrana od krivice. Istinska patnja podrazumijeva prihvatanje odgovornosti za patnje koje smo nanijeli i drugima i sebi.

Ljudi često provedu život u samoproganjajućoj agoniji, kako bi izbjegli prihvatanje da su njihovi postupci loši ili da pored svojih dobrih strana imaju i one koje su loše. U narcističkoj kulturi, priznanje da smo loši (da imamo i lošu stranu sebe) se čini kao najgora moguća stvar. Ljudi su prisiljeni kako ne bi došli u kontakt sa ovim svojim dijelovima, da uljepšavaju sliku sebe samo da ne bi priznali da griješe ili da rade i loše stvari. Da su nekad loši, a ne samo dobri. Greška, i sopstvena grešnost, je postala gotovo nemoguća za prepoznati i priznati. A ako se ne ide u tom pravcu, u pravcu priznavanja pogrešaka te njihovom ispravljanju i popravljanju (reparaciji) život će se provesti u sopstvenom proganjanju na različite načine: psihosomatska oboljenja, odnosi u kojima ćemo dozvoljavati drugima da nas izigraju na ovaj ili onaj način, uslijed nesvjesne potrebe za kažnjavanjem jer su greške ostale neprepoznate i nepriznate.
Ovdje je bitno naglasiti koliko nam svima ponekad predstavlja veći rizik da brinemo za drugog nego da budemo narcistično preokupirani samoproganjanjem.

Zašto se teško podnose ova osjećnanja? Mičel ističe da je samosažaljenje teško autentično doživjeti jer predstavlja prihvatanje sopstvene ograničenosti kontrole svijeta u kojem živimo, dok istinsko osjećanje krivice podrazimijeva mirenje sa našom ograničenom kontrolom nad samim sobom. Autentičnu duševna patnja uslovljena ovim osjećanjima možemo prepoznati i razlikovati od njihovih kako kaže “izopačenih blizanaca” dok ih slušamo. Prva od slušaoca ne zahtjeva ništa, već dočaravaju osjećanje rastućeg bola, zajedničke ranjivosti. Kad se koriste kao odbrane djeluju kao suptilne, ponekad i ne kao tako suptilne prisile kroz koje slušalac ili biva umiren ili mu se pojačava osjećanje krivice. U svojim iskrenim ispoljavanjima duševna patnja sadržava u sebi neku vrstu dostojanstva.

Poteškoće sučavanja sa ovim osjećanima često komplikuju odnose pogotovo partnerske. Često smo svjedoci da u međusobnim partnerskim sukobima oba partnera ističu svoj položaj žrtve te umanjuju sopstvenu odgovornost za nanošenje bola, te kroz osjećanja samosažaljenja izbjegavaju kontakt sa sopstvenom krivicom. I jedno i drugo smatraju da je njihov bol najveći i kao takav zahtjeva posebnu pažnju onog drugog, sažaljenje i odgovornost. Međutim dok god ne preuzmu dio odgovornosti za bol nanesen onom drugom, razgovor je osuđen na propast. Dok god kako ističe Mičel ne prihvate da su istovremeno i žrtva i dželat neće doći do preuzimanja odgovornosti sa sopstveno ponašanje te suosjećanja za patnju drugog.

Ako se posmatra istorija odnosa kod osoba koje su sklone dugotrajnom osjećanju krivice i samosažaljenju, koje se mogu odražavati manifestovati kroz loše odnose, psihosomatske smetnje te različite oblike samosabotiranja, Carveth ističe da će se često pronaći traumatična iskustva zanemarivanja i zlostavljanja. Naime, svaka trauma će izazvati bijes, koji može da bude usmjeren ka vani ali često djeca kako bi izbjegla dalje kažnjavanje ili napuštanje ovaj bijes usmjeravaju ka sebi (selfu). Zbog toga dolazi do dubokog samoproganjanja i samokažnjavanja sa kojima ne mogu da izađu na kraj te im to prerasta u dominantan obrazac nošenja sa realnošću.

Pripremila:
Milijana Niškanović
Psiholog/psihoterapeut

Literatura:

Bloom, P. (2013). Just Babies: The Origins of Good and Evil. New York: Crown Publishers.

Carveth, D. (2023). Guilt: A Contemporary Introduction. New York: Routledge.

Mičel, S. (2008). Može li ljubav da traje?: Kako se zaljubljenost menja s vremenom. Beograd: Clio.