Šta kažu istraživanja o dužini trajanja psihoterapije
November 26, 2024
Neizvjesnost nije teško podnošljiva samo zato što ne znamo šta će se dogoditi. Ona nas suočava i s granicama vlastitog razumijevanja i kontrole, s činjenicom da nemamo uvijek odgovore na pitanja koja su nam važna i da se ne možemo u potpunosti osloniti na postojeće predstave o sebi, drugima i svijetu. U takvim okolnostima potreba za sigurnošću može postati potreba za izvjesnošću: za jasnim objašnjenjima, stabilnim identitetima i granicama koje će razdvojiti ono što doživljavamo kao poznato i prihvatljivo od onoga što nas uznemirava.
Ova potreba nije neobična niti sama po sebi problematična. Teškoće nastaju kada potreba za sigurnošću počne da određuje način na koji razumijemo stvarnost i odnose s drugima. Tada složenost može postati teško podnošljiva, a razlike među ljudima više ne predstavljaju samo mogućnost neslaganja već i izvor prijetnje. Ono što ne možemo razumjeti ili prihvatiti nastojimo da pojednostavimo, a neizvjesnost koju osjećamo zbog različitog može se preoblikovati u uvjerenje da je problem u drugome.
Grupna analiza i psihoanalitičko razumijevanje grupnih procesa pružaju okvir za razmatranje ovih pojava. Wilfred Bion (1961) je pokazao da grupa, pored svjesnog zadatka oko kojeg se okuplja, može biti snažno organizovana i oko nesvjesnih emocionalnih procesa. Njegov koncept osnovne pretpostavke borbe ili bijega opisuje situaciju u kojoj grupa reaguje kao da je njen osnovni zadatak da se suoči s prijetnjom ili da od nje pobjegne. U takvom stanju sposobnost zajedničkog mišljenja može biti potisnuta potrebom da se anksioznost što prije reguliše.
Kada se ovaj koncept primijeni na razumijevanje polarizacije, postaje moguće sagledati zašto se društvene razlike ponekad pretvaraju u nepomirljive suprotnosti. Ako se nesigurnost doživljava kao prijetnja, pripadnost grupi može pružiti osjećaj reda i emocionalne stabilnosti. Zajednička uvjerenja potvrđuju se kroz međusobnu razmjenu, dok se sumnje i ambivalentnost teže podnose. Grupa može postati mjesto na kojem se neizvjesnost privremeno umanjuje tako što se njeni uzroci smještaju izvan nje, u drugu grupu koja se doživljava kao opasna, neodgovorna ili moralno neprihvatljiva.
Podjela, koja nastaje kao posljedica straha i nesigurnosti pruža određenu psihološku korist za grupu. Ona omogućava osjećaj pripadnosti, učvršćuje zajednički identitet i stvara privid jasnoće u situaciji koja je neizvjesna i složena. Kada se odgovornost za teškoće smjesti u drugu grupu, vlastite proturječnosti i nesigurnosti postaju manje vidljive, a osjećaj zajedništva može biti snažniji. Upravo zbog toga je podjela toliko privlačna nudeći emocionalno olakšanje bez potrebe da se suočimo sa svim onim što ne razumijemo, što nas plaši ili što je u nama samima proturječno.
U tom procesu druga grupa postaje više od stvarnog protivnika ili nosioca drugačijih stavova. Ona može postati nosilac onih osjećanja, strahova i osobina koje vlastita grupa teško prihvata ili podnosi. Psihološka granica između „nas“ i „njih“ tada dobija funkciju odbrane. Što je osjećaj ugroženosti veći, time je snažnija potreba da se vlastita grupa doživi kao jedinstvena i ispravna, a druga kao opasna. Pojedinačna iskustva, unutrašnje razlike i proturječnosti u drugoj grupi postaju manje vidljivi. Njeni članovi se sve manje doživljavaju kao osobe, a sve više kao predstavnici kategorije kojoj su pripisane određene osobine i namjere.
Takvo razumijevanje ne znači da su sukobi samo proizvod projekcije ili da stvarne razlike u interesima, vrijednostima i odnosima moći nisu važne. Ne znači ni da su sve strane u sukobu jednako odgovorne. Ono, međutim, omogućava da se, pored stvarnih razloga za sukob, razmotri i način na koji se nesigurnost emocionalno obrađuje i kako potreba za odbranom može uticati na naše razumijevanje drugih. Kada je teško podnijeti neizvjesnost, čvrsta uvjerenja i jasne podjele mogu pružiti osjećaj reda i sigurnosti. Međutim, ono što na individualnom nivou olakšava podnošenje anksioznosti u grupi može dobiti dodatnu snagu i postati način na koji se stvarnost zajednički tumači.
Grupa, naime, ne predstavlja samo skup pojedinaca koji već imaju formirana uvjerenja. Ona je i mjesto na kojem se uvjerenja potvrđuju, mijenjaju i dobijaju emocionalno značenje. S. H. Foulkesov (1948) koncept grupnog matriksa upućuje na to da se psihički život pojedinca odvija unutar mreže odnosa i komunikacije, kroz koju se individualna iskustva povezuju sa iskustvima drugih. Iz te perspektive, grupna uvjerenja ne održavaju se samo zato što pojedinci nezavisno misle na sličan način, već i zato što se njihova tumačenja uzajamno potvrđuju i postaju dio zajedničkog razumijevanja stvarnosti.
Ovaj proces može biti važan izvor pripadnosti i sigurnosti, ali može imati i svoju cijenu. Ako osjećaj pripadnosti zavisi od saglasnosti sa zajedničkim uvjerenjima, izražavanje sumnje može se doživjeti kao nelojalnost, a neslaganje kao prijetnja samoj grupi. Tada se mijenja i funkcija komunikacije. Umjesto da omogući susret različitih iskustava i preispitivanje postojećih značenja, ona sve više služi potvrđivanju onoga što grupa već smatra ispravnim. Drugi se više ne sluša prvenstveno da bi se razumjelo njegovo iskustvo, već da bi se u njegovim riječima prepoznalo ono što potvrđuje ili dovodi u pitanje već uspostavljenu sliku o njemu.
Tako se može razumjeti i jedan od paradoksa grupne polarizacije: ono što kratkoročno učvršćuje grupu može dugoročno oslabiti njenu sposobnost da se prilagođava i uči iz iskustva. Zajednički neprijatelj ili čvrsta podjela na nas i njih mogu privremeno smanjiti nesigurnost, jer nude jasno objašnjenje složene situacije i određuju kome pripadamo. Međutim, ako se osjećaj sigurnosti održava isključivanjem drugačijih perspektiva, grupa postaje manje sposobna da prepozna vlastite greške, uoči promjene i razmotri mogućnost da njeno razumijevanje situacije nije potpuno. Potreba da se sačuva postojeći osjećaj sigurnosti tako može dodatno pojačati nepovjerenje i otežati suočavanje sa stvarnim problemima.
Bionovo razumijevanje grupnih procesa pomaže da se ovaj paradoks sagleda iz perspektive odnosa grupe prema anksioznosti i zajedničkom zadatku. Kada anksioznost postane teško podnošljiva, grupa može početi da funkcioniše u skladu sa osnovnim pretpostavkama koje organizuju njene emocionalne odgovore, umjesto da ostane usmjerena na zadatak i ono što zahtijeva mišljenje i zajednički rad. U kontekstu polarizacije, to nam omogućava da razmotrimo kako potreba za trenutnim olakšanjem može nadvladati sposobnost grupe da se bavi složenošću situacije. Umjesto da neizvjesnost i neslaganje postanu povod za istraživanje, oni se mogu doživjeti kao prijetnja na koju treba odgovoriti učvršćivanjem zajedničkih uvjerenja i jasnijim razgraničenjem od drugih.
Iz ove perspektive, sposobnost grupe da podnese neizvjesnost ne zavisi samo od individualnih kapaciteta njenih članova. Važno je i kakvi se odnosi u grupi uspostavljaju, šta se u njoj može izgovoriti i kako se postupa sa neslaganjem. Ako se sumnja doživljava kao ugrožavanje pripadnosti, a različitost kao opasnost koju treba ukloniti, prostor za mišljenje postaje sve uži. Nasuprot tome, kada je moguće izraziti neslaganje bez automatskog dovođenja u pitanje pripadnosti, grupa dobija veću mogućnost da različita iskustva i perspektive uključi u zajedničko razmatranje. To ne znači da će sukob nestati ili da će se svi članovi složiti, već da neslaganje ne mora nužno voditi prekidu komunikacije i isključivanju drugoga.
U tom smislu, doprinos Biona i Foulkesa može se povezati oko pitanja kako grupa postupa sa onim što izaziva anksioznost i na koji način njeni odnosi i komunikacija omogućavaju ili otežavaju mišljenje. Bion nam pomaže da razmotrimo šta se događa kada emocionalna potreba za olakšanjem nadvlada zajednički zadatak, dok Foulkesov koncept grupnog matriksa usmjerava pažnju na mrežu komunikacije kroz koju se iskustva i značenja oblikuju. Zajedno, ove perspektive otvaraju mogućnost da se polarizacija razumije ne samo kao sukob različitih stavova već i kao proces u kojem se mijenjaju uslovi za mišljenje, razmjenu i preispitivanje.
Odupiranje polarizaciji zato se ne može svesti na poziv na toleranciju ili bolje međusobno slušanje. Ako grupna uvjerenja pružaju zaštitu od nesigurnosti, njihovo preispitivanje može značiti i suočavanje sa anksioznošću koju su pomagala da se održi pod kontrolom. Nije, dakle, dovoljno samo ponuditi drugačije argumente ili ukazati na nedostatke postojećih uvjerenja. Važno je i razumjeti zašto su određena uvjerenja postala toliko značajna, kakvu ulogu imaju u osjećaju pripadnosti i šta bi njihovo preispitivanje moglo ugroziti.
To ne znači da su emocionalno snažna uvjerenja nužno pogrešna niti da emocije treba odvojiti od mišljenja. Pitanje je da li smo u stanju da svoja uvjerenja preispitujemo i onda kada se pojavi iskustvo koje im ne odgovara, ili potreba da sačuvamo osjećaj sigurnosti postaje toliko snažna da više ne možemo razmotriti ono što nas uznemirava. Sposobnost mišljenja ne podrazumijeva odsustvo anksioznosti, već mogućnost da se ona ne razriješi odmah odbacivanjem onoga što je izaziva. Zajednici su potrebni odnosi u kojima se razlike mogu prepoznati i razmatrati, u kojima neslaganje ne mora značiti prekid pripadnosti i u kojima je moguće učiti iz iskustva, umjesto da se stalno potvrđuju već postojeće podjele. Upravo se u tome ogleda razlika između zajedništva koje počiva na zajedničkom neprijatelju i zajedništva koje može podnijeti različitost, a da ne izgubi sposobnost da misli, mijenja se i djeluje zajedno.
Literatura:
Bion WR. Experiences in Groups and Other Papers. London: Tavistock Publications; 1961.
Foulkes SH. Introduction to GroupAnalytic Psychotherapy: Studies in the Social Integration of Individuals and Groups. London: Heinemann Medical Books; 1948.
