O razdvajanju, gubitku i tugovanju

Tokom života se susrećemo sa nizom razdvajanja.  Rođenjem i tjelesnim odvajanjem od majke započinje beskonačan niz razdvajanja i gubitaka sa kojim je potrebno da se suočimo: polaskom u vrtić ili školu odvajamo se od kuće; tokom odrastanja od voljenih igračaka, prijateljstava, ljubimaca; odlaskom od kuće razdvajamo se roditelja, doma; suočavamo se sa raskidima ljubavnih odnosa, smrću bliskih osoba… da bi u jednom momentu bili suočeni sa sopstvenom konačnošću.

Razdvajanje je nužnost koja ispisuje poglavlja gubitaka i ostavljanja iza sebe: dragih osoba, mjesta življenja, pa čak i dijelova sopstvenog identiteta. U tom smislu, psihoanalitičar Pol Riker ističe da je spoznaja realnosti niz suočavanja sa gubicima objekata i tugovanjem za njima, ali je važno istovremeno istaći- i sa posljedičnim razvojem i napredovanjem.

Zbog bola koji razdvajanje i gubici neminovno sa sobom nose, suočavanje sa njim je zahtjev koji mentalni život  pred nas stavlja u svrhu daljeg rasta i razvoja ne samo pojedinca nego i društva.

Separacija je u svojoj suštini prirodna suprotnost, opozit povezanosti i mi smo stalno negdje između tenzije ka separaciji i povezanosti. I svo psihološko iskustvo koje uključuje i mentalne poremećaje je povezano sa ovim spektrumom. Zrela ličnost je u stanju da se kreće duž ovog spektruma, a da ne bude fiksirana ni za jednu od ove dvije krajnosti. U stanju je da formira i održi odnose, što podrazumijeva prihvatanje i tolerisanje zavisnosti, ali i da ih ostavi iza sebe ukoliko je potrebno i krene svojim putem. Jer sa svakim napredovanjem, sa svakim postignućem, ruku pod ruku ide i ostavljanje, razdvajanje i napuštanje situacija na koje smo se navikli. Nekada u osnovi poteškoća da se donesu odluke leži strah od odvajanja, poteškoća da svoj self usmjerimo ka akciji i pustimo sve drugo. Međutim dug je put u ljudskom životu koji treba da se pređe kako bi se stekla mogućnost za ovakvu vrstu separacije.

Mala djeca na drugačiji način doživljavaju separaciju od odraslih osoba. U najranijim fazama razvoja, za dijete je separacija apsolutna. Ako mama nestane iz njegovog vidokruga, ono to doživljava kao da je potpuno nestala- da je više nema. Ne postoji ideja da ona još uvijek postoji i da će se vratiti. I ako u tom trenutku nema neke druge brižne osobe, dijete će doživjeti katakstrofičan strah. Jedino tokom razvoja tokom kojeg se formira stabilna slika majke ili oca dijete stiče mogućnost da se bolje nosi sa separacijom. Ova unutrašnja slika drugog, je nešto što predstavlja reprezentaciju objekta ili unutrašnji objekat. Unutrašnji objekat je psihoanalitički termin za unutrašnju sliku i pripadajući doživljaj osobe koja brine o nama, u početku je to obično majka ili otac. Ova unutrašnja slika drugog je ustvari dragocjenost naše psihe. Nemoguće je ne biti zadivljen ljudskom mogućnošću da drugu osobu sačuvamo u sebi, da je u sebi predstavimo, da o njoj mislimo, da je sretnemo i pričamo sa njom mentalno- budemo u kontaktu sa njom, a da ona nije fizički tu. Ovu sposobnost psihoanalitičar Donald Vinikot nazova prisutnost u odsustvu. Sposobnost da drugu osobu zadržimo prisutnom unutar sebe, čak i kad ona nije tu, je preduslov za kapacitet da se bude sam bez doživljavanja katastrofičnog straha koji doživljavaju bebe i mala djeca pri razdvajanju. Uz pomoć reprezentacije drugih i iskustava koja smo imali sa njima, nikad nismo u potpunosti sami: unutar nas- drugi su sa nama. Ukoliko se jave poteškoće u ranoj fazi razvoja vezane za separaciju, osoba nije u stanju da razvije stabilnu predstavu drugog te se kao posljedica javljaju intenzivni strahovi od separacije. Npr. ako se dijete uopšte ne odvaja od brigujućih figura ili ako druga osoba odlazi i vraća se često, dugo i neočekivanio, dijete ne može da razvije stabilnu reprezentaciju i trebaće mu dugo vremena prisustvo druge osobe ili objekta, poput lutke ili plišane igračke. Vinikot je ove objekte nazivao prelaznim objektima. Vremenom će dijete da razvije stabilne slike objekata tako da mu ili neće trebati ili će im trebati povremeno i kratko. Tek kad je ova povezanost sa stvarnim objektom ili prelaznim objektom pounutrena, odnosno kada postane dio naše psihe, prisutnost realnog i prelaznog objekta više nije potrebna i dijete je u stanju da bude samo, provodi vrijeme sa prijateljima, kasnije se odvoji od roditelja, napusti dom…Samo oni koji imaju sigurnu predstavu brigujućih figura, mogu da se i odvoje od njih.  Jednostavno rečeno, ukoliko je dijete imalo dobar i stabilan odnos sa majkom, ocem ili drugom brigujućom figurom, biće u stanju da se odvoji od njih ili mijenja odnos prema njima u kasnijem životu. Samo onda kad imamo pounutrene dobre objekte u sebi u stanju smo da se na feksibilan način odnosimo prema njima kasnije. Dok teški odnosi koje smo imali sa svojim roditeljima tokom djetinjstva često opstaju dugo, bivaju intenzivni, malo se mijenjajući tokom života. Čak i kada dijete odraste i ima mnogo dobrih razloga da ode od roditelja, nije u mogućnosti da uspostavi sigurnu unutrašnju predstavu, tako da su stvarni odnosi u određenoj mjeri još uvijek potrebni.

Na neki način, može se reći da je stvarna separacija prevaziđena uz pomoć svojevrsnog psihološkog trika. Separaciju ne možemo prevazići i nećemo biti u stanju da pustimo drugog sve dok nismo  stvorili njegovu predstavu u sebi kroz koju je ta osoba i dalje uz nas uprkos realnosti gubitka. Pozdraviti se sa nekim koga smo izgubili, nije nešto što se lako odigrava, tugovanje za osobom koju smo izgubili bilo smrću ili razdvajanjem zahtjeva njegovo psihološko prisustvo jedno duže vrijeme, pogotovo ako je odnos bio komplikovan i ako je sadržavao neke nerazriješene aspekte.  U ovom slučaju osobe koje smo izgubili, mogu još uvijek na neki način da budu u psihološkom smislu žive i da nas progone. Vjerovanje u duhove, nije ništa drugo nego psihološka manifestacija ovakvih unutrašnjih procesa. Proces pounutravanja gubitka, prihvatanja da druga osoba više nije među živima i njeno sahranjivanje u psihološkom smislu, te oslobađanje sebe bola uslijed gubitka nazivamo tugovanje. U ovom procesu, stvarni objekti igraju važnu ulogu u povezivanju sa preminulom osobom, slično kao što prelazni objekti pomažu djeci prilikom odvajanja od roditelja. Psihoanalitičar Vomik Volkan, ove objekte naziva povezujućim objektima. Ovi povezujući objekti mogu biti stvari osobe koju smo izgubili, a koje nosimo sa sobom dugo nakon njenog gubitka. Tek nakon završetka procesa tugovanja, ovi objekti mogu da se puste i stave u neki novi kontekst i pohrane u sjećanje. Nakon toga, izgubljena osoba nas više ne progranja i ovo obično prati unutrašnji mir. Doživljeni gubitak nema više proganjajući potencijal, već je u formi sjećanja, osobe koju smo izgubili našla mirno mjesto u našem srcu. Volkan smatra da su mnoge psihičke smetnje povezane sa gubitkom, sa nečim što naziva statičnim tugovanjem, zamrznutim tugovanjem. Još je Frojd pravio razliku između tugovanja i melanholije, ono što danas nazivamo depresijom. Statično tugovanje ukazuje da još uvijek postoji bol uslijed gubitka koji muči našu dušu. Ovdje vrijeme ne liječi rane. Unutrašnja separacija se nije desila. U psihološkom smislu vrijeme je stalo. Psihoanalitičarka Eva Has, koja je bila posvećena razumijevanju procesa tugovanja, ovaj proces nastoji da objasni kroz mit o Orfeju i Euridici. Ona ističe da uspješan proces tugovanja uvijek sadržava u sebi potrebu sa izbavljenjem, spašavanjem, kroz vraćanje u prošlost u svrhu spašavanja izgubljenog, ali kao što Orfej nije uspio da spasi Euridiku, tako i povratak u prošlost i življenje u prošlosti i stalna žal nad izgubljenim ne spašava izgubljenu osobu a time ni našu dušu. Samo ako prihvatimo gubitak i sahranimo izgubljeno u psihološkom smislu možemo da odtugujemo i nastavimo dalje. Uspješno tugovanje, odnosno prihvatanje realnosti gubitka, omogućava povezanost sa izgubljenom osobom. Prosto prepuštanje zaboravu, osoba ili stvari sa kojim smo živjeli pa ih izgubili, ukazuju prije ne neprorađenu tugu, ili emotivnu hladnoću nego na emotivnu snagu ili uspješnu separaciju.

Sposobnost za separaciju od ljudi, mjesta ili faza života, bez gubljenja unutrašnje povezanosti sa njima je jedna od najsnažnijih pokretača našeg razvoja.

Koliko govor ima važnu ulogu u postizanju kapaciteta za separaciju i tugovanje, ukazuje i nalaz da se sposobnost unutrašnje reprezentacije drugog kod djece poklapa sa razvojem govora. Razvojna psihologija ukazuje da se sposobnost za govor, mišljenje i jezik poklapa sa sposobnošću da se odvojimo od drugog, odnosno sa kapacitetom da budemo sami. Jezik predstavlja jedan od osnovnih medija kroz koji obezbjeđujemo unutrašnji kontinuitet sa drugim unutar sebe. Zamišljanje, ponovno prizivanje u svijest iskustava, doživljaja, mirisa, zvukova, utisaka, sve je ovo blisko povezano sa tugovanjem te istovremenim prihvatanjem gubitka osobe uz izgradnju njene unutrašnje reprezentacije.

Prihvatanje gubitka ne znači da ćemo zaboraviti preminulu osobu ili da će nam postati manje značajna. Prije suprotno. Prihvatiti gubitak znači dozvoliti osobi koje više nema da dobije svoje mjesto u našoj prošlosti, kako bi postala dio naših sjećanja. Time prihvatamo da u realnosti nije tu ali da u formi sjećanja i uspomena ostaje trajno sačuvana u nama.  Time se uspostavlja granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg, života i smrti, prošlosti i budućnosti. Paradoksalno, jedino ako dozvolimo preminuloj osobi da ode i prihvatimo realnost gubitka, omogućavamo da psihološki ostane sa nama, da bude dio nas, prati nas kroz život u formi sjećanja na provedene trenutke sa njom.