Partnerski odnosi i priče koje pričaju o nama

Često se u tekstovima o partnerskim odnosima mogu naći savjeti o tome kako partneri treba da komuniciraju da bi im se odnosi poboljšali. Iako takve smjernice mogu, u izvjesnoj mjeri, kod nekih poboljšati komunikaciju, mnogo djelotvornije za kvalitet njihovih odnosa bi bilo da posmatraju kakav odnos već imaju i na koji način svako od njih doprinosi da odnos bude upravo takav kakav jeste.

Zašto?

Zato što svako u odnose donosi obrasce ponašanja formirane tokom ranog odrastanja sa bliskim osobama. Psihoanalitičari će reći da te odnose ponavljamo u odnosima sa drugim. Iako mnogi imaju želju da se ne ponašaju onako kako su se ponašali njihovi roditelji, nekima će to poći za rukom, ako su u stanju da uče o sebi, dok će se neki, uprkos odabranom drugačijem pravcu, naći zaglavljeni u istim obrascima u kojima su bili i njihovi roditelji, međusobno ili sa njima. Jer, pored želje da se stvari ne ponove, potrebno je razumjeti zašto su se dešavale, i to ne samo na kognitivnom već i emotivnom nivou, što zahtjeva suočavanje sa osjećanjima koja su njihovi roditelji kroz različite obrasce ponašanja izbjegavali, a koja su i sami usvojili. Zato su nam odnosi u velikoj mjeri uslovljeni prošlošću, nesvjesni, te kroz svoje ispoljavanje odražavaju potencijalnu priču o nama.

Partnerski odnos, zbog svojih specifičnosti poput intenziteta, posvećenosti, bliskosti i trajanja, nosi sa sobom dubinu interakcije poput odnosa koje smo imali u djetinjstvu te je nesvjesni izbor partnera uslovljen privlačnošću mogućnosti da drugi (partner) može da sadržava dijelove selfa koji su nam neprihvatljivi u cilju obnove i repariranja odnosa koji smo imali sa primarnim objektima. Rezultat toga je da se uspostavlja dijeljeni sistem odbrana i međusobnih očekivanja (Ruszczynski 1992).

Robin Skiner (Robin Skinner 1983), je ovu dinamiku slikovito objasnio kroz metaforu sa paravanom. Kako ističe u knjizi “Kako preživjeti svoju porodicu” koju je pisao zajedno sa Džon Klizom, tokom razvoja u okviru porodice doživljavamo različite emocije te učimo kako da se nosimo sa njima. Ukoliko zbog iznenadne traume ili nemogućnosti roditelja da prihvate određene emocije, dijete ne nauči kako da se nosi sa njima, ono će te iste emocije smatrati lošim i držaće ih podalje od svijesti putem različitih mehanizama odbrane. Slikovito rečeno skrivaće ih “iza paravana”. Te iste emocije, iako iza paravana, vrše uticaj na nesvjesnom nivou na naše ponašanje i odnose koje pravimo. Naročito pri izboru partnera tako što ćemo birati osobu za koju osjetimo da može da ih sadržava (obično se to reflektuje na način da osoba lakše ispoljava emocije koje su nam neprihvatljive). Odnosno, psihoanalitičkim riječnikom rečeno, privlačiće nas osoba za koju procjenimo da u nju možemo projektovati neprihvatljive dijelove sebe koji će ona nadalje sadržavati. Karakterističan mehanizam odbrane kojim se ovo postiže je projektivna identifikacija, opisan od strane Melanije Klajn (Melanie Klein 1946), psihoanalitičarke koja je do svojih nalaza o unutrašnjem svijetu pojedinca dolazila u radu sa djecom. Pod ovim mehanizmom Melanija je podrazumijevala proces kojim osoba nastoji da obezbjedi unutrašnju ravnotežu tako što neprihvatljive sadržaje svoje psihe projektuje u drugog ali za razliku od obične projekcije, u ovom slučaju, osoba svojim ponašanjem kod drugog stvara pritisak da se ponaša u skladu sa neželjenim projektovanim sadržajem. Na taj način ono što je intrapsihičko, unutar nas, neprijatno i neprihvatljivo, biva putem ponašanja i reagovanja prebačeno u sferu interpersonalnog, izraženo kroz karakterističnu interakciju između dvije osobe.

Ako smo recimo odrastali u porodici u kojoj je ranjivost doživljavana kao nešto što posramljujuće i odraz slabosti, izbjegavaćemo ova stanja biranjem partnera koji lakše dozvoljava i ispoljava ranjivost, jer će nam to omogućiti da ta osoba nosi ovaj neprihvatljivi dio naše ličnosti. Dobra stvar je, da ćemo, ako naš partner ne doživljava ranjivost kao nešto posramljujuće, vremenom i sami prihvatati sopstvenu, i time se povezivati sa dijelovima sebe koji su nam bili nepoželjni. Ovim se dešava integracija, lično sazrijevanje i ovo je upravo najljepše i najvrijednije što partnerski odnosi pružaju.

Međutim ako su uloge koje partneri međusobno nesvjesno dodjeljuju rigidne, u slučaju ugrožavanja ravnoteže dolazi do tenzije i konflikta. Najčešće u našoj sredini, te zbog kulturološki uslovljenih predstava o tome kako muškarci a kako žene treba da se ponašaju, srećemo parove kod kojih muškarac zauzima ulogu jakog, sigurnog i snažnog dok su žene osjećajne, osjetljive i zavisne. U ovoj konstelaciji odgovornost inicijativa je u muškarcu dok je žena nosilac ranjivosti i zavisnosti. U situacijama u kojima takav muškarac pokaže slabost uslijed različitih okolnosti, recimo da doživljava kontinuiran stres na poslu, počeće da ga muči slabost, može da postane bezvoljan i imaće potrebu da se više oslanja na ženu. Žena ako nije u stanju da prihvati ove zavisne potrebe kod partnera, postaje anksiozna te se može početi ponašati odbacujuće i sa obezvrjeđivanjem, što će kod partnera samo dodatno pojačati ranjivost i osjećaj neadekvatnosti, čime će rasti nezadovoljstvo odnosom kod oboje. U drugom slučaju, kada žena poželi da bude asertivnija i preuzme inicijativu, dominantan muškarac to može da doživi ugrožavajuće te, ako nije u stanju da prihvati ove potrebe, i podrži je, da bi održao poznatu ravnotežu, krenuće da je osujećuje u njenim namjerama ili će jednostavnim ignorisanjem uskraćivati podršku koja joj je za to potrebna. Ovo će takođe generisati nezadovoljstvo, te se par lako može naći u začaranom krugu međusobnih optužbi.
Ono što je odlučujuće za konstruktivno rješavanje ovakvih tenzija je da su partneri voljni da umjesto međusobnih optužbi i okrivljavanja svoj fokus pažnje prebace na sopstveno ponašanje i način na koji doprinose tenziji. Da pokušaju da razumiju šta ih plaši u datoj situaciji i sa čim izbjegavaju da se suoče međusobnim optužbama i okrivljavanjem.
Nekad su različita osjećanja iza paravana, intenzivna i bolna te su i konflikti češći i teži, te je poželjno potražiti pomoć i u sigurnom okruženju pokušati razumjeti šta se i zbog čega odigrava kroz date konflikte.

Milijana Niškanović
psiholog/psihoterapeut

Literatura:
Mendelsohn, R. (2017). A Three-Factor Model Of Couples Therapy. London:Lexington Books.
Skiner, R. i Kliz, Dž. (2014). Kako preživjeti svoju porodicu. Beograd: Odiseja.