Razumijevanje uticaja korona virus krize na pojedinca iz ugla psihoanalitičara

Mišljenje dr Merov Roth, 22.3.2020. (objavljeno Haaretz.com)

U ponedeljak sam izašla iz dvonedeljnog kućnog karantina, nakon povratka sa kratkog seminara koji sam držala na Psihoanalitičkom institutu u Berlinu. Kao dijete druge generacije koja je preživjela Holokaust, u mislima su mi se javljale asocijacije obojene crnim humorom – što bi moglo da znači da je moj put u Njemačku mogao biti doživljen kao zaglavljenost u “getu”. Ali to nije šala, već prije proganjajuća fantaziju koja provocira tok misli koje predstavljaju sudbinu ljudskog uma kada se nađe pred opasnošću.

Kriza koju izaziva korona virus se doživljava kao izraženo stanje opasnosti, ne samo zato što za neke predstavlja smrtnu prijetnju, već dobrim dijelom zato što je nedefinisana u smislu obima, trajanja, načina napada pa i odbrane od iste. Ovo je najteža moguća prijetnja za nas- spoljašnja opasnost čiji oblik nije jasno definisan što otvara mogućnost kreiranju unutrašnjih scenarija. Naši unutrašnji demoni će uvijek biti veći i strašniji od vanjske realnosti. U nama, oni nemaju čvrste granice, određenu logiku značenja ili jezik/govor na koji možemo da se oslonimo.

Dva su tipa reakcija uobičajena u situacijama suočavanja sa ovakvom vrstom prijetnji. Jedan tip se odnosi na odbacivanje realnosti, a drugi na njeno prihvatanje. Svi se mi u našem životu  krećemo između ova dva tipa reagovanja. U primitivnijoj poziciji, koju ću nazvati “pozicija odbacivanja realnosti” (i koju psihoanalitičarka Melanija Klajn definiše kao “paranoidno- shizoidna pozicija”), naša psiha reaguje negiranjem i doživljajem omipotencije, s jedne strane ili panikom, preuveličavanjem i bespomoćnošću, sa druge.

Omnipotentni odgovor će težiti da izbjegne bol i anksioznost kroz izraženi doživljaj nedodirljivosti. Ovo će redovno biti popraćeno prezirom, sumnjom, bijesom i odbacivanjem važnosti smjernica, poricanjem ozbiljnosti situacije i odbijanjem da se poštuju instrukcije. Biće i onih koji će se deklarisati kao “idealni” i “spasioci”, ali i njih određuje izražen mehanizam cijepanja (splitinga) koji karakteriše potreba da se svijet doživi jasnije i logičnije. Drugi tip “odacivanja realnosti” odražava reakciju sličnu reakciji djeteta na teror panike i bespomoćnosti, koji se manifestuje kao odgovor unutrašnjem objektu :”Vidi koliko plačem! To znači da trebaš da me oslobodiš ove neprijatnosti odmah sad!”

Druga pozicija (koju Klajnova naziva “depresivnom pozicijom”) je ona koja predstavlja prihvatanje realnosti. Osoba u ovoj poziciji prepoznaje prijetnje u realnosti te sopstvenu ranjivost u odnosu na njih, ali se istovremeno oslanja na unutrašnje kapacitete koji mogu da se nose sa doživljenim prijetnjama. Ovo je zrelija pozicija u smislu da odražava spremnost za prepoznavanjem različitih aspekata realnosti, otvoreno i odmjereno, te preuzme odgovornost za suočavanje sa njom. Ovaj trezven stav je popraćen anksioznošću i bolom, ali i prepoznavanjem da je ovo momenat u kojem treba sačuvati pribranost kako se ne bi izgubila glava pred naletom oluje. Ovo je pozicija u kojoj prihvatamo mogućnost neuspjeha ali i pored toga radimo sve što je u našoj moći da do toga ne dođe, oslanjajući se na nadu koju nam daje misao da će uloženi napor naći izlaz i rješenje.

Kriza uslovljena korona virusom je otjelotvorenje fenomena koji je Frojd imenovao kao Das Unheimliche (The Uncanny). U ovom stanju osoba je izbačena iz doživljaja poznatosti i ideje da je gospodar svoje sudbine. Frojd daje dojmljiv primjer večernjeg momenta u vozu kada primjećuje nepoznatog starog čovjeka koji greškom ulazi u njegov kupe, da bi neposredno zatim shvatio da gleda sopstveni odraz u ogledalu malog kupatila, čija su se vrata pomjerila uslijed kretanja voza. On opisuje doživljaj stranog lica starca kao “uncanny” momenat- u kojem bore starosti ukazuju na viseću smrt koja izvire iz probijenih niti lične iluzije o besmrtnosti u koju je bila utkana. Korona virus je zasigurno glavni udarac kupeu našeg voza. Poznato i sigurno je postalo nepoznato i nesigurno. Fizička stabilnost je dovedena u pitanje. Druženje sa ljudima koji su nam bliski je definisano kao opasno. Život kakav smo znali i razumjeli se okrenuo protiv nas i više se ništa ne može uzeti zdravo za gotovo.

Ali “the uncanny” je takođe i mogućnost. Naša jaka pozicija, iluzorno znanje, tajni sporazumi koje smo sklopili sa životom- se tresu i samim tim otvaraju mogućnost za obnovljena razmišljanja.

Psihoanalitičar Donald Vinikot je smatrao da je strah od budućnosti uvijek povezan sa prošlošću. Mi se plašimo onog što se već desilo. Na kraju krajeva riječ “history” (istorija) se sastoji od riječi his- story (njegova priča). Iako je izraz sporan iz rodne perspektive, on ipak  ukazuje na način na koji smo povezani sa prošlošću. Istorija je skup priča i naši odgovori su oblikovani ovim pričama. U ovim danima, većina nas se kreće naprijed i nazad između nade i očaja, samopouzdanja i uplašenosti. Doživljavamo ove promjene jer su obe strane jednako i ispravne i neispravne, jer ne znamo šta nam sutra donosi.

Pošto nam je to nepodnošljivo, krećemo se kroz mogućnosti našeg unutrašnjeg albuma. Lijepimo jasne slike iz prošlosti na zid budućnosti koji je omotan izmaglicom. U svjetlu procjene trenutne realnosti, svako od nas se prisjeća teških događaja iz prošlosti. Neprijatna iskustva i sjećanja na njih su probuđena i preplavljuju um anksioznošću. Međutim i pozitivna sjećanja takođe izviru i smještaju se u naš vidokrug: osobe koje su nas učile šta je otpornost, teški periodi koji su završavali novim počecima. Psihološka sredstva poput velikodušnosti, odmjerenosti, sposobnosti da se nosimo sa stresom, zahvalnost na onom što imamo te sposobnost da izađemo i pomognemo drugima- kao takva imaju poseban značaj.

Važno je da zapamtimo da se priroda (ovo uključuje i ljudsku prirodu) uvijek kreće između sila destrukcije i konstrukcije, i da uvijek osjećamo zastrašujuću fasciniranost destrukcijom (čak i pred smrću- tihim obećanjem koje nam je dato po rođenju), do momenta kada se blagoslovljena rutina ne vrati zahvaljujući potiskivanju. Tako je uvijek bilo i tako će uvijek i biti.

Jedna stvar koja može biti od velike pomoći je da se bude proaktivan u odnosu na realnost. Osobe koje nađu ulogu za sebe i prepoznaju i preuzmu odgovornost u ovim vremenima, ili koje uspiju da preobrate anksioznost u stvaranje nečeg novog, će pronaći protutežu gubitku kontrole koji doživljavamo svi trenutno. I samo pisanje ovog članka ima istu svrhu.

Na kraju, vrijedno je zapamtiti da svaki momenat (čak i onaj najteži) u našem životu se dešava u manjoj mjeri od onog što se dešava u medijima (žutoj štampi, informativnim portalima, socijalnim grupama) i u manjoj mjeri nego u našim unutrašnjim medijima (dubokim anksioznostima, traumatskim sjećanjima, zamišljenim predstavama o kraju svijeta). I u svakom datom momentu, se javlja pitanje: iz koje pozicije i i sa kakvim vrijednostima želimo da se suočimo sa realnošću. U tom smislu, uvijek imamo različite izbore i nivo kontrole, čak i onda kada se suočavamo sa stranom i prijetećom realnošću.

Dr Merav Roth je psihoanalitičarka, voditeljka psihoterapijskog programa Tel Aviv Univerziteta  i autor “A Psychoanalytic Perspective on Reading Literature: Reading the Reader,” Routledge.

Preuzeto sa:https://www.haaretz.com/opinion/.premium-this-is-what-happens-to-your-mind-during-the-coronavirus-crisis-1.8699813?fbclid=IwAR1sKmjqdslCxm_Vj7XAaHNMnOws3Fc1o27DQdav_hEnNnoWo5HVnAFdlLA

Foto: Banxy