Zašto je važno mentalno zdravlje i kako psihoterapija pomaže

Svi mi imamo psihičko zdravlje, kao što svi imamo fizičko zdravlje. Oba se mjenjaju tokom života. I kao što može da nam se razboli tijelo, tako može i duša.

Psihičke smetnje mogu da budu češće nego što možda mislite da jesu. Posljedice su stvarne, kao što su stvarne posljedice slomljene ruke ili noge, iako ne postoji zavoj ili flaster kao konkretni pokazatelji.

Rezultati istraživanja koje je proveo Institut za javno zdravlje RS tokom 2012.  godine, a koje je ispitivalo u kojoj mjeri stigmatizujemo i diskriminišemo  mentalno oboljele osobe, pokazuju da čak 2/3 opšte populacije u Republici Srpskoj poznaje nekog ko ima mentalne poteškoće ili poremećaje. Pozitivan nalaz ovog istraživanja je da je 94% ispitanika izjavilo da bi potražilo stručnu pomoć kada bi im zatrebala.

Među onima koji ne bi potražili pomoć, znatno je više muškaraca  između 18 i 36 godina nego žena i starijih od 36 godina. Kao razloge za ovakav svoj stav 43% je navelo strah da se profesionalci ne bi pridržavali pravila diskrecije, te da bi o njihovim problemima pričali nekom drugom; 36% smatra da se čovjek sam treba izboriti sa svojim problemima, dok trećina navodi strah da će ih neko vidjeti da odlaze u zdravstvenu ustanovu.

Što se tiče stigme i diskriminacije, najmanju tolerantnost i spremnost da  ostvarimo kontakt imamo prema oboljelim od shizofrenije, liječenim zavisnicima i osobama koje su mentalno zaostale u razvoju, dok  osobe koje imaju poremećaje ishrane, anksioznosti i depresije lakše prihvatamo i stupamo sa njima u kontakt.

Ipak, pored ohrabrujućih nalaza koje nudi ovo istraživanje po pitanju spremnosti da se zatraži pomoć, kada do toga stvarno dođe, ljudi se nerado odlučuju da je i potraže. Raširena predrasuda o osobama sa psihičkim smetnjama- da su “lude”, “pukle”- te nedovoljna informisanost o samim psihičkim smetnjama otežavaju osobi da se na adekvatan način uhvati u koštac sa ovom vrstom problema. Obično se  negiraju- o njima se ne misli a kamoli govori; minimiziraju- i drugima je teško, i drugi imaju slične probleme pa žive, odgađaju- ko mi uopšte može pomoći ako ja ne mogu sam sebi da pomognem, nemam vremena ni novca da se sada time bavim itd. itd. Istovremeno osjećanja manje vrijednosti, srama, zastrašenosti od zagledanja u sopstveni unutrašnji svijet, dodatno podgrijavaju ova razmišljanja,držeći osobu zarobljenom u sopstvenoj muci dugo vremena otežavajući joj život.

Vrlo je malo onih koji i znaju kako se ove vrste zdravstvenih problema rješava. U našoj sredini se rijetko i malo govori o psihoterapiji kao obliku liječenja psihičkih smetnji.

Psihoterapija, je metod koji je usmjeren na psihu putem jedinog puta: komunikacije. Instrument te komunikacije je riječ, a odvija se u okviru odnosa psihoterapeut- pacijent. Vrlo je bitno naglasiti da je cilj psihoterapije da liječi, i bilo koji proces komunikacije koji nema ovu svrhu (podučavanje, indoktrinacija, propovjed) nije  psihoterapija.

Grupno-analitička psihoterapija je oblik psihoterapije u grupi putem grupe. U ovakvom obliku grupne psihoterapije osoba se posmatra kroz odnose koje razvija sa ostalim članovima grupe jer se pretpostavlja da će smetnje koje ima i zbog kojih je potražila pomoć, doći do izražaja i u odnosima koje bude uspostavila u grupi. Rukovođena terapeutom grupa, kao takva može da ima iscjeljiteljski efekat jer omogućava prostor za iskrenu i spontanu komunikaciju, dijeljenje osjećanja, promišljanje o njima zajedno sa drugima.

Imajući u vidu da se ličnost formira kroz relacije sa osobama koje su igrale značajnu ulogu u njenom razvoju. Naš unutrašnji svijet je interpersonalne prirode- kroz odnos sa značajnim osobama tokom života stičemo individualnost, lično iskustvo, jedinstveno i sa značenjem. Samim tim, s obzirom da se ličnost gradi u okviru odnosa, njene karakteristike i smetnje koje ima,će se odražavati kroz odnose koje pravi.

U okviru grupno-analitičke psihoterapije uz pomoć terapeuta, fokus članova grupe se kontinuirano preusmjerava na analiziranje odnosa koji se uspostavljaju kako van grupe tako i u grupi, razumjevanje njihovih vrlo često nesvjesnih uzroka, te kroz relacije koje se grade u grupi, konstantno preispituju i koriguju samim tim mjenjaju. Članovi grupe uz pomoć drugih, terapeuta i svog aktivnog učešća konstantno preispituje svoje odnose, osjećanja i razmišljanja kojih većim dijelom nije svijestan te se na taj način ne samo liječi već i dalje raste i razvija.